Ordinary's impressions

 Prije pola sata sam bila sva - kako, kako, kako? Kako ja? Zbog čega ja? Zbog čega meni uvijek loši ljudi?

Ne znam. Nemam blage veze.

Svaki put kad se nešto veliko desi, najčešće loše, pišem. Jedino tad pišem. U jednu ruku smatram to licemjernim, ali tako je. Kad mi je sve po taman, pjevam, skačem, vrištim - što je rijetkost, kad nije -  pišem.

 Valjda bol, nemir, nemoć, tuga, bijes, ono što je - da ga  tako kategorizujem - nepoželjno u ljudima, rađaju književnost i književnike. To uopšteno govorim, da neko ne pomisli da svoje pisanje smatram vrijednim. Ovo je čisto istresanje, bez ikakve estetske vrijednosti. Ovdje sam da pričam sama sa sobom. Da prolazim kroz događaje i ponovo ih analiziram. Da psihoanaliziram sebe, kako ja to volim da nazovem. (Svjesna sam da ta moja psihoanaliza nije ni p od psihoanalize. Pazi, p - moje omiljeno slovo).

    Pišem kad sam loše, da zaključim. U najvećem broju slučajeva loše sam zbog drugih ljudi. Zbog odnosa drugih prema meni sam ja loše. Zavisim od drugih ljudi. I slijepac bi tu vidio problem. Nijesam dovoljno jaka da budem sama. Uvijek mi treba neko. Ljudi to koriste.Zbog toga sam uvijek povrijeđena.  Toliko je jednostavno.

Šta sebi radim? U četvrtak sam imala javni nastup - plakala sam pred 30 osoba koje jedva čekaju nečiji novi nastup da ga komentarišu i analiziraju. I to plakala dva školska časa. Ridala. Plakala. I smijala se u isto vrijeme. Momci su pomislili - hormoni, PMS, đevojke su pomislile - ova nije normalna. I nijesam, stvarno. Da napomenem da sam srijedu, četvrtak i petak dolazila otečenih kapaka, crvenih očiju, mrtva umorna, izgledala kao zombi sa onom mojom jezivom pletenicom i maslinastim martinkama (čudi me da se nijesam pojavila u pidžami), slušala Lanu del Rej po cijeli dan. Pretty when I cry. Haha, dobra fora. Juče i danas ne napuštam sveto mjesto zvano krevet, za moje sam prehlađena pa me nalivaju čajevima a ustvari psihički popuštam. Muzika svira po cijeli dan, ja je ne slušam. Mučna mi je. Muzika me muči. Muče me instagrami, fejzbuci, vajberi. Muči me ovo što pišem. Sve me muči, jer sam to dozvolila. Dozvolila sam da mi nečije prisustvo, odnosno odsustvo upravlja životom tj. njegovim većim dijelom.

  Juče je bilo tačno 2 godine otkad smo se upoznali. Toliko je vremena prošlo, toliko se stvari promijenilo, desilo od tad. Koliko sam se samo ja prva promijenila!… A opet mi se čini da je bilo juče kad nas je E. upoznala, na stepenicama. Nijesam bila u nikakvom specijalnom raspoloženju, samo mi je činjenica da je prošlo tačno dvije godine poslužila da se osvrnem na sve. Onako kako ljudi sabiraju utiske pri kraju godine, u decembru tako ja to radim 21. marta. I ove i prošle godine sam bila prehlađena, zavezana za krevet pa i nijesam imala druge opcije sem da razmišljam o tome.

 Ipak, pored svih tih promjena, naš odnos je ostao isti. Možda, još gori. Beznadežniji. Hladniji. Imala sam onih 20 dana u novembru kad sam zapravo mislila da nešto može da se promijeni, jer smo se uljudno pozdravljali, sretali češće nego inače i razmijenili, pa, 5 riječi. Posle toga sam bila još gore, i valjda konačno shvatila da će uvijek da bude ovako. Jedno veliko ništa. Ne znam, to me više i ne tišti toliko. Ne osjećam se loše zbog njega, kao što sam znala. Ostala je samo navika koja će se valjda, vremenom, iskorijenit'.

   Za ove dvije godine, malo me je puta on povrijedio nečim. Zapravo, samo jednom, svojim više nego neukusnim komentarima. Sve vrijeme ja sama povređujem sebe, i njega koristim kao izgovor. Mazohista. Čist primjer.

   Tražim ljubav, dobrotu, pažnju, nježnost, podršku, sigurnost tamo gdje ne mogu da je nađem. Kod njega je to očigledno od samog početka. Puno su gori oni koji mi pružaju privid toga, i onda me samo ostave.

  Da, ponovo se dešava. Desilo se. Ludački se vežem za nekog i on ode. E. mi je prije nedelju dana jednostavno rekla da ne želi da ima bilo kakvu komunikaciju sa mnom. Toliko jednostavno. Preko poruke. U razloge i ne želim da ulazim, nisu opravdani ni objektivni, a ni istiniti. Jednostavno me je ostavila. Jedina osoba koju sam smatrala osloncem u životu. Pravim osloncem. I jedina osoba kojoj da sam uvijek davala do znanja da sam bezuslovno tu za nju. Uvijek. 

  Ne znam kako se to meni uvijek dešava. Kako samo ja ne mogu da održim odnos sa ljudima? Kako samo od mene ljudi idu? Šta je to sa mnom?

  Sve do sad sam izdržala. Kroz sve sam prošla, i iz svakog nečijeg odlaska izašla jača i naučila nešto. Ne kažem da ovog puta neće biti taj slučaj, ali teško.  Vrlo teško. Ne znam jesam li se ikad u životu osjećala ovoliko prazno, povrijeđeno i odbačeno.