It's just another Monday. #2
Udjem u kucu i prva slika koja mi pada na pamet - sto, lap-top na njemu, ja u pidzami piskaram o prvoj polovini prvog ponedeljka u martu. Pola ponedeljka proslo, a ja sam vec popila tri kafe. Imam samo 17 godina, a vec sam zavisniki kao i uvijek svoje mane pokusavam da umanjim gledanjem za pozitivnog gledista - dobro je sto sam zavisnik od kofeina, a ne od cigara ili neke droge.
Vani duva vjetar. Jedan od onih hladnih, jakih koji utjeruju hladnocu u svaku kost i koji cine da osjecamo da je desetak stepeni hladnije. For the record, upotrijebila sam rijec hladno tri puta u istoj recenici pa definitivno mozete da se uvjerite da je stvarno hladno. Jednu stvar volim kod tog vjetra danas - mrsi mi kosu, i tako mi remeti moju naizgled potpuno sredjenu i iskontrolisanu pojavu. Da se ne lazemo, volim kad je sve na svom mjestu ali ne volim sto pretjerujem sa tim kad je on u blizini. Pokusavam da budem savrsena, sto je nemoguce. Ne radim to samo ja, to je ''profesionalna deformacija'' zaljubljenih. Tako me vjetar na neki cudan nacin sprjecava da glumim savrsenstvo. Ustvari da pokusavam da ga glumim.
Ponedeljak - dan koji vecina ljudi mrzi. Ja danas ne. Danas sam ona tipicna, ORDINARY, zaljubljena tinejdzerka sa kezom od uva do uva koji jednostavno ne mogu da sklonim sa lica. I sigurna sam da ce ovaj post da mi bude patetika kad ga budem citala za par sati, ili sjutra, kad me prodje euforija. A sta je izazvalo euforiju? Pitanje ciji me je odgovor sramota da dam, jer patetika.
Ja sam crno-bijelo osoba. Kad sam patetika - patetika sam do maksimuma, vise od svih. Kad sam depresija - depresija do maksimuma. Kad sam normalna, sto je rijetkost(mislim na moje raspolozenje), normalna sam do maksimuma. A trenutno sam patetika, samo zbog toga je ON dosao na izbornu kod moje grupe. I to na cas na kojem se ja specijalno isticem, ali po ekstremnoj smotanosti. Kako sam se zaledila kad je projurio sa loptom ispred mene - k'o da se prvi put u zivotu nalazim u sali i k'o da sam prvi put vidjela loptu. Tragikomedija.
Nevjerovatno je koliko se ponizavam zadnje dvije godine. Nikako da stavim tacku na to, i prekinem da mu dajem materijal za ismijavanje i posprdavanje. Bez pretjerivanja, dvije godine sam zaljubljena u momka koji nije dobar. Nije dobar za mene, za ostale ne znam. Ne kapiram sta sam vidjela u njemu. Vjerovatno potencijal da me konstantno povredjuje. Potpuno smo razliciti, ali ne razliciti kao djelovi slagalice koji se uklapaju, vec kao oni koji nikako ne mogu da stoje jedan uz drugog. U drustvu prica kako sam mu nesimpaticna(blago receno), kako nece nista sa mnom a ipak moze da me ima kad god hoce, i kako je jadno to sto sam za njim luda zadnje dvije godine. And lately, koliko god ja bila luda, pokusavam da ga potpuno ignorisem i i ignorisem ga jer kakva god ja bila ne zasluzujem da neko tako prica i misli o meni. Zasluzujem bolje, ali je problem sto ne zelim bolje. I tako mi se s vremena na vrijeme desi mali ispad kao danas, neki cas sporta, neki jak vjetar koji mi stavi kez na lice. Ali realnost skida taj kez vrlo brzo. Uvijek tako.
Mislim da cu da popijem jos jednu kafu. Zadnja dva sata piskaram, sa ogromnim pauzama koje provodim skacuci po sobi uz omiljene pjesme. Umorila sam se. Umorio me ponedeljak. Umorila me prva smjena. Umorila me cinjenica sto imam previse obaveza, i kao i uvijek ih ostavljam za 5 do 12. Volim kafu. Volim je zbog fenomenalnog ukusa i jos boljeg mirisa. Volim ritual ispijanja kafe sa moje tri - E., D. i K.. Volim njih. Volim suncane ali hladne dane u martu.
