Intro.
Postoje stvari na koje jednostavno nijesmo imuni. I nikad nećemo biti. Ne ljudi, generalno, nego mi neki koji smo osjetljivi na sve, svaki pokret, sitnicu i promjenu. Vjerovatno imamo određenu mutaciju u genetskom materijalu ili je Bog, u čije postojanje lično ne vjerujem, odredio da budemo tako naopaki.
Nijesam imuna na Mjesec noćas. Obično su svi fascinirani njim kad je pun. Prilično razumljivo. Cio vidljiv, okrugao, savršen. U svom najsjajnijem obličju. Noćas nije pun. Mlad. Pokazuje četvrtinu sebe, svog najsjanijeg obličja. Otprilike kao ljudi, neće da se otkrije. Gad. Ali opet, ima nas koji nekako uspijemo da vidimo i onaj skriveni dio. Ili jednostavno umišljamo da smo sposobni da ga vidimo. Haluciniramo. Kao da nas je lično Majka priroda nadrogirala. Rođeni smo nadrogirani.
Ne znam što svo vrijeme pišem u množini. U meni se budi Frojd koji to objašnjava podsvjesnom željom i težnjom da nijesam sama u svemu ovome. Pretjerujem, niko ne mora da bude Frojd da bi to ukapirao, previše je očigledno.
Dobar dio vremena imam utisak da umišljam (možda je i taj utisak samo umišljen). Ništa od ovoga što se kuva u meni nije stvarno. Moja osjećanja nijesu stvarna. Moje traženje i pronalaženje ljepote u svemu nije stvarno. Ljepota nije stvarna. To je određena mutacija mog genetskog materijala ili tako jednostavno Bog hoće. Ne znam iz kojeg razloga. Znam da sam čudna, i ne znam zašto ovo dijelim sa bilo kim. Uvijek je na kraju nešto nerazjašnjeno, ono "ne znam".
