Ordinary's impressions

 Prije pola sata sam bila sva - kako, kako, kako? Kako ja? Zbog čega ja? Zbog čega meni uvijek loši ljudi?

Ne znam. Nemam blage veze.

Svaki put kad se nešto veliko desi, najčešće loše, pišem. Jedino tad pišem. U jednu ruku smatram to licemjernim, ali tako je. Kad mi je sve po taman, pjevam, skačem, vrištim - što je rijetkost, kad nije -  pišem.

 Valjda bol, nemir, nemoć, tuga, bijes, ono što je - da ga  tako kategorizujem - nepoželjno u ljudima, rađaju književnost i književnike. To uopšteno govorim, da neko ne pomisli da svoje pisanje smatram vrijednim. Ovo je čisto istresanje, bez ikakve estetske vrijednosti. Ovdje sam da pričam sama sa sobom. Da prolazim kroz događaje i ponovo ih analiziram. Da psihoanaliziram sebe, kako ja to volim da nazovem. (Svjesna sam da ta moja psihoanaliza nije ni p od psihoanalize. Pazi, p - moje omiljeno slovo).

    Pišem kad sam loše, da zaključim. U najvećem broju slučajeva loše sam zbog drugih ljudi. Zbog odnosa drugih prema meni sam ja loše. Zavisim od drugih ljudi. I slijepac bi tu vidio problem. Nijesam dovoljno jaka da budem sama. Uvijek mi treba neko. Ljudi to koriste.Zbog toga sam uvijek povrijeđena.  Toliko je jednostavno.

Šta sebi radim? U četvrtak sam imala javni nastup - plakala sam pred 30 osoba koje jedva čekaju nečiji novi nastup da ga komentarišu i analiziraju. I to plakala dva školska časa. Ridala. Plakala. I smijala se u isto vrijeme. Momci su pomislili - hormoni, PMS, đevojke su pomislile - ova nije normalna. I nijesam, stvarno. Da napomenem da sam srijedu, četvrtak i petak dolazila otečenih kapaka, crvenih očiju, mrtva umorna, izgledala kao zombi sa onom mojom jezivom pletenicom i maslinastim martinkama (čudi me da se nijesam pojavila u pidžami), slušala Lanu del Rej po cijeli dan. Pretty when I cry. Haha, dobra fora. Juče i danas ne napuštam sveto mjesto zvano krevet, za moje sam prehlađena pa me nalivaju čajevima a ustvari psihički popuštam. Muzika svira po cijeli dan, ja je ne slušam. Mučna mi je. Muzika me muči. Muče me instagrami, fejzbuci, vajberi. Muči me ovo što pišem. Sve me muči, jer sam to dozvolila. Dozvolila sam da mi nečije prisustvo, odnosno odsustvo upravlja životom tj. njegovim većim dijelom.

  Juče je bilo tačno 2 godine otkad smo se upoznali. Toliko je vremena prošlo, toliko se stvari promijenilo, desilo od tad. Koliko sam se samo ja prva promijenila!… A opet mi se čini da je bilo juče kad nas je E. upoznala, na stepenicama. Nijesam bila u nikakvom specijalnom raspoloženju, samo mi je činjenica da je prošlo tačno dvije godine poslužila da se osvrnem na sve. Onako kako ljudi sabiraju utiske pri kraju godine, u decembru tako ja to radim 21. marta. I ove i prošle godine sam bila prehlađena, zavezana za krevet pa i nijesam imala druge opcije sem da razmišljam o tome.

 Ipak, pored svih tih promjena, naš odnos je ostao isti. Možda, još gori. Beznadežniji. Hladniji. Imala sam onih 20 dana u novembru kad sam zapravo mislila da nešto može da se promijeni, jer smo se uljudno pozdravljali, sretali češće nego inače i razmijenili, pa, 5 riječi. Posle toga sam bila još gore, i valjda konačno shvatila da će uvijek da bude ovako. Jedno veliko ništa. Ne znam, to me više i ne tišti toliko. Ne osjećam se loše zbog njega, kao što sam znala. Ostala je samo navika koja će se valjda, vremenom, iskorijenit'.

   Za ove dvije godine, malo me je puta on povrijedio nečim. Zapravo, samo jednom, svojim više nego neukusnim komentarima. Sve vrijeme ja sama povređujem sebe, i njega koristim kao izgovor. Mazohista. Čist primjer.

   Tražim ljubav, dobrotu, pažnju, nježnost, podršku, sigurnost tamo gdje ne mogu da je nađem. Kod njega je to očigledno od samog početka. Puno su gori oni koji mi pružaju privid toga, i onda me samo ostave.

  Da, ponovo se dešava. Desilo se. Ludački se vežem za nekog i on ode. E. mi je prije nedelju dana jednostavno rekla da ne želi da ima bilo kakvu komunikaciju sa mnom. Toliko jednostavno. Preko poruke. U razloge i ne želim da ulazim, nisu opravdani ni objektivni, a ni istiniti. Jednostavno me je ostavila. Jedina osoba koju sam smatrala osloncem u životu. Pravim osloncem. I jedina osoba kojoj da sam uvijek davala do znanja da sam bezuslovno tu za nju. Uvijek. 

  Ne znam kako se to meni uvijek dešava. Kako samo ja ne mogu da održim odnos sa ljudima? Kako samo od mene ljudi idu? Šta je to sa mnom?

  Sve do sad sam izdržala. Kroz sve sam prošla, i iz svakog nečijeg odlaska izašla jača i naučila nešto. Ne kažem da ovog puta neće biti taj slučaj, ali teško.  Vrlo teško. Ne znam jesam li se ikad u životu osjećala ovoliko prazno, povrijeđeno i odbačeno. 

   Necu prvo da cestitam damama 8. mart, kao sto se ocekuje. Ja ljubav i paznju pokazujem ''mojim zenama'' svakog dana, ne jednom u godini. Jedino sto mi se svidja je gomila cvijeca all around me. Gomile muskaraca sa buketima, me like it. I da ne zaboravim poklone. Nekad mi je zao muskaraca i njihovih troskova u periodu februara i marta. Drug svaki treci dan zadnjih mjesec dana kuka kako ne zna sta ce da kupi djevojci - cas godinu i mjesec, cas dan zaljubljenih, pa godinu i dva mjeseca, pa 8. marta.. Najobicnije nebuloze. Ako biti u vezi sa nekim znaci obavezu kupovanja poklona svakih mjesec dana, ne hvala. Instagram pun slika ruza, cvijeca, parfema, blablabla.. Ubjedljivi favorit mi je poklon koji je dobila jedna djevojka - dvije flase vodke, naljepse zelje, rafaelo i buket ruza.

   Prosla sedmica je bila dosadna i zanimljiva. Nikakvih promjena, samo standardna zanimljiva desavanja sa moje tri. Voljela bih da se nesto promijeni. Treba mi neka velika promjena. Neki refresh svakodnevice. Nije nista lose, samo je isto, sto znaci dosadno. 

   Dosadno jer ne postoji nista sa njim. Uhvatim sebe kako najveci dio vremena razmisljam samo o tome. Ja sam jedna vrlo, vrlo, vrlo, vrlo zaljubljena osoba. Ja sam luda. Idem ulicom, i slucajno pocnem da razmisljam o njemu, i samo se raskezim kao idiot. Ne znam koji je ovo djavo. Pokusavam da budem zrela osoba koja ispunjava svoje obaveze, koja je odgovorna, ali ne ide jer su mi skroz druge stvari u glavi. I pokusavam da izbjegavam da pisem o tome, ali shvatam da mi je sto vise i duze to drzim u sebi sve gore. Prevrsila sam svaku granicu normalnog. Ja bih samo jedno 'cao' ili jednu poruku. Ne trazim puno. Sigurna sam. Izludjuje me ovo. Izludjuje me cinjenica da dozvoljavam da me ovo izludjuje. Sve me izludjuje. 

      Živim u prilično malom gradu za koji je brojka od 6 umrlih ljudi za dva dana velika. Od početka godine umrlo je oko 100 ljudi, što je tri puta više nego prošle godine u istom periodu. Loše je vrijeme, generalno. Lično, ne pamtim kad se nekom desilo nešto stvarno dobro. Stanje ili stagnira ili se pogoršava. Na svakom ćošku tragedije. Porodične, lične, ljubavne, poslovne. U jednu ruku, sami smo krivi. Uvijek želimo više, ono što ne možemo da dobijemo, nijesmo sposobni da budemo zadovoljni i nađemo zadovoljstvo u malim stvarima. A drugu nijesmo. Gledam kroz sebe - nekad od previše analiziranja skontam da bih stvarno trebala da budem zadovoljna onim što imam, a onda i budem. Doduše, te optimistične faze kratko traju, jer sam iz ovo malo životnog vijeka iskusila da se sve dobro poslije trostruko naplati. Pod tim mislim da posle jednog stvarno dobrog perioda uvijek mora da dođe neki loš, koji traje trostruko duže i putem kojeg nam "iskija na nos'' sve ono dobro prije toga. Ne znam, ako pokušam da sagledam svoj život što objektivnije mogu, ne dolazim do nekih lijepih zaključaka. 

     Prirodno je da čovjek ima ambicije i stvari i puteve kojima teži. Uostalom, šta bi naš život bio da nemamo želju i cilj kojimotivišu svaki nas postupak?! Loša strana toga je što često imamo nerealne i nedostižne želje. Mogu optimisti da citiraju onu njihovu ''Ono što je teško uradiću sad a za ono što je nemoguće trebaće mi još malo više vremena'' do sjutra, ali ja ne vjerujem u to. Ne vjerujem da možemo da dobijemo sve što želimo. Nije to stvar mog vjerovanja ili nevjerovanja zapravo činjenica je da ne možemo. Znamo to i opet ne možemo da se pomirimo sa tim.

      Koliko god bile dobre i pokretačke, ambicije i želje često mogu da dovedu do ivice samouništenja. Ako ne do tog stadijuma, onda do nekog blažeg, ali lošeg. 

     Evo, ja. Konstantno sam razočarana i depresivna jer ne mogu da dobijem jednu stvar. Ta stvar nije toliko ni relevantna, generalno gledano, ali meni znači, previše. Zadnje dvije godine sam potpuno usmjerena ka njoj, i trudim se koliko se oko ničeg u životu nijesam trudila. Ne ide. Znate iz kog razloga? Jer su drugi ljudi uključeni u tu ''želju''. I njih baš briga, jer ljudi ne bi bili ljudi da su potpuno empatični i nimalo sebični.

    Pouka dana : postavljajte sebi ciljeve i želite stvari koje ste sposobni sami da ostvarite i dobijete. Zaželite promjene na sebi, jer one zavise apsolutno i samo od vas. Uvijek sam bila dobra sa savjetovanjem, a kad treba savjete na sebi da primijenim - nula. Zero. 

   Udjem u kucu i prva slika koja mi pada na pamet - sto, lap-top na njemu, ja u pidzami piskaram o prvoj polovini prvog ponedeljka u martu. Pola ponedeljka proslo, a ja sam vec popila tri kafe. Imam samo 17 godina, a vec sam zavisniki kao i uvijek svoje mane pokusavam da umanjim gledanjem za pozitivnog gledista - dobro je sto sam zavisnik od kofeina, a ne od cigara ili neke droge. 

   Vani duva vjetar. Jedan od onih hladnih, jakih koji utjeruju hladnocu u svaku kost i koji cine da osjecamo da je desetak stepeni hladnije. For the record, upotrijebila sam rijec hladno tri puta u istoj recenici pa definitivno mozete da se uvjerite da je stvarno hladno. Jednu stvar volim kod tog vjetra danas - mrsi mi kosu, i tako mi remeti moju naizgled potpuno sredjenu i iskontrolisanu pojavu. Da se ne lazemo, volim kad je sve na svom mjestu ali ne volim sto pretjerujem sa tim kad je on u blizini. Pokusavam da budem savrsena, sto je nemoguce. Ne radim to samo ja, to je ''profesionalna deformacija'' zaljubljenih. Tako me vjetar na neki cudan nacin sprjecava da glumim savrsenstvo. Ustvari da pokusavam da ga glumim.

    Ponedeljak - dan koji vecina ljudi mrzi. Ja danas ne. Danas sam ona tipicna, ORDINARY, zaljubljena tinejdzerka sa kezom od uva do uva koji jednostavno ne mogu da sklonim sa lica. I sigurna sam da ce ovaj post da mi bude patetika kad ga budem citala za par sati, ili sjutra, kad me prodje euforija. A sta je izazvalo euforiju? Pitanje ciji me je odgovor sramota da dam, jer patetika.

   Ja sam crno-bijelo osoba. Kad sam patetika - patetika sam do maksimuma, vise od svih. Kad sam depresija - depresija do maksimuma. Kad sam normalna, sto je rijetkost(mislim na moje raspolozenje), normalna sam do maksimuma. A trenutno sam patetika, samo zbog toga je ON dosao na izbornu kod moje grupe. I to na cas na kojem se ja specijalno isticem, ali po ekstremnoj smotanosti. Kako sam se zaledila kad je projurio sa loptom ispred mene - k'o da se prvi put u zivotu nalazim u sali i k'o da sam prvi put vidjela loptu. Tragikomedija.

   Nevjerovatno je koliko se ponizavam zadnje dvije godine. Nikako da stavim tacku na to, i prekinem da mu dajem materijal za ismijavanje i posprdavanje. Bez pretjerivanja, dvije godine sam zaljubljena u momka koji nije dobar. Nije dobar za mene, za ostale ne znam. Ne kapiram sta sam vidjela u njemu. Vjerovatno potencijal da me konstantno povredjuje. Potpuno smo razliciti, ali ne razliciti kao djelovi slagalice koji se uklapaju, vec kao oni koji nikako ne mogu da stoje jedan uz drugog. U drustvu prica kako sam mu nesimpaticna(blago receno), kako nece nista sa mnom a ipak moze da me ima kad god hoce, i kako je jadno to sto sam za njim luda zadnje dvije godine. And lately, koliko god ja bila luda, pokusavam da ga potpuno ignorisem i i ignorisem ga jer kakva god ja bila ne zasluzujem da neko tako prica i misli o meni. Zasluzujem bolje, ali je problem sto ne zelim bolje. I tako mi se s vremena na vrijeme desi mali ispad kao danas, neki cas sporta, neki jak vjetar koji mi stavi kez na lice. Ali realnost skida taj kez vrlo brzo. Uvijek tako.

   Mislim da cu da popijem jos jednu kafu. Zadnja dva sata piskaram, sa ogromnim pauzama koje provodim skacuci po sobi uz omiljene pjesme. Umorila sam se. Umorio me ponedeljak. Umorila me prva smjena. Umorila me cinjenica sto imam previse obaveza, i kao i uvijek ih ostavljam za 5 do 12. Volim kafu. Volim je zbog fenomenalnog ukusa i jos boljeg mirisa. Volim ritual ispijanja kafe sa moje tri - E., D. i K.. Volim njih. Volim suncane ali hladne dane u martu.

        Postoje stvari na koje jednostavno nijesmo imuni. I nikad nećemo biti. Ne ljudi, generalno, nego mi neki koji smo osjetljivi na sve, svaki pokret, sitnicu i promjenu. Vjerovatno imamo određenu mutaciju u genetskom materijalu ili je Bog, u čije postojanje lično ne vjerujem, odredio da budemo tako naopaki.

        Nijesam imuna  na Mjesec noćas. Obično su svi fascinirani njim kad je pun. Prilično razumljivo. Cio vidljiv, okrugao, savršen. U svom najsjajnijem obličju. Noćas nije pun. Mlad. Pokazuje četvrtinu sebe, svog najsjanijeg obličja. Otprilike kao ljudi, neće da se otkrije. Gad. Ali opet, ima nas koji nekako uspijemo da vidimo i onaj skriveni dio. Ili jednostavno umišljamo da smo sposobni da ga vidimo. Haluciniramo. Kao da nas je lično Majka priroda nadrogirala. Rođeni smo nadrogirani.

        Ne znam što svo vrijeme pišem u množini. U meni se budi Frojd koji to objašnjava podsvjesnom željom i težnjom da nijesam sama u svemu ovome. Pretjerujem, niko ne mora da bude Frojd da bi to ukapirao, previše je očigledno.

      Dobar dio vremena imam utisak da umišljam (možda je i taj utisak samo umišljen). Ništa od ovoga što se kuva u meni nije stvarno. Moja osjećanja nijesu stvarna. Moje traženje i pronalaženje ljepote u svemu nije stvarno. Ljepota nije stvarna. To je određena mutacija mog genetskog materijala ili tako jednostavno Bog hoće. Ne znam iz kojeg razloga. Znam da sam čudna, i ne znam zašto ovo dijelim sa bilo kim. Uvijek je na kraju nešto nerazjašnjeno, ono "ne znam".